Rakija (2026.)
01
Rakija
Melodije slomljenog inata
Balkan Breakbeat/2-step Blues
02
Plazmatick – Rakija (2026.)
01. Rakija intro [1:30]
02. Na ogledalu staza [4:32]
03. Dvije žene u jednoj [6:08]
04. Divlja tišina [5:29]
05. Sama krpam cipele [5:01]
06. Na oltaru tovga tijela [5:40]
07. Rakija [5:22]
08. Azijski film [5:14]
09. Ljeto naše jedno [5:31]
10. Zaprešićko igralište [4:58]
11. Juzer = luzer [5:10]
12. Spavaj sine [5:29]
Tekstovi / Stihovi / Lyrics
NA OGLEDALU STAZA
Soba je olovo, a misli su talog,
Sat kao da u blatu sporom gaca.
Treba mi izlaz iz ovog monologa,
Treba mi ključ za ova teška vrata.
Na staklu staza, tanka, anđeoska,
Kristalna prašina za bijeg iz ropstva.
Udahnem oštro ledeni poljubac taj,
I na par minuta, ja pronađem raj.
Riječi su munje, a mozak je plamen,
Za teški život ja postanem znamen.
Sva tuga nestane, i strah se gubi,
Dok srce ritam brzine sad ljubi.
Al’ krila od stakla brzo se slome,
I padam natrag u misli trome.
Zora je siva, i još sivlja no prije,
Ta lažna svjetlost više me ne grije.
Na stolu ostaje tek srebrni trag,
Podsjetnik da mi je taj bijeg bio drag.
I čekam noć da ponovim tu draž,
Jer stvarni svijet je preteška laž.
Riječi su munje, a mozak je plamen,
Za teški život ja postanem znamen.
Sva tuga nestane, i strah se gubi,
Dok srce ritam brzine sad ljubi.
Na ogledalu staza, tanka, anđeoska,
Kristalna prašina za bijeg iz ropstva.
Udahnem oštro ledeni poljubac taj,
I na par minuta, ja pronađem raj.
Al’ krila od stakla brzo se slome,
I padam natrag u misli trome.
Zora je siva, i još sivlja no prije,
Ta lažna svjetlost više me ne grije.
Riječi su munje, a mozak je plamen,
Za teški život ja postanem znamen.
Sva tuga nestane, i strah se gubi,
Dok srce ritam brzine sad ljubi.
DVIJE ŽENE U JEDNOJ
Gradi kule od betona, lomi staklo stropova,
Sastancima vlada vješto, ne boji se gromova.
Citira teorije nove, nosi barjak promjene,
Sama svoja, stijeg i stijena, za buduće žene.
Njen je svijet od rokova, ambicije, čelika,
Pobjeda je svaka nova njena sveta prilika.
A u ponoć, kad neonski sjaj u sobi utihne,
Pitanje se jedno kradom iz dubine podigne.
Javi se šapat, tih i stran, iz nekog drugog života,
Miris tijesta, dječji dlan i obiteljska toplota.
Jeka smijeha što ne čuje, dodir što ga ne pozna,
Ljuljačka u vrtu drijema, previše je nervozna.
Javi se glad, ne za slavom, već za mirom nedjelje,
Za rukama što te grle, i kad prođu sve želje.
Javi se san o korijenju, o ognjištu što se pali,
O ljubavi koja traje i kad svijet se sruši mali.
Razapeta. Između dva sna, dva suprotna svemira,
Sloboda joj pjeva himnu, gnijezdo zove iz nemira.
Jedna hoće vrhove tornja, druga stol za dvoje prostire,
Jedna želi biti sila, druga da je luka, da je smire.
Čita knjige što joj kažu da je kavez zlatni dom,
A u srcu čežnja tinja za tim istim okovom.
Uči da je slabost dati, sebe nekom predati,
A duša bi cijela htjela u tom moru nestati.
Javi se šapat, tih i stran, iz nekog drugog života,
Miris tijesta, dječji dlan i obiteljska toplota.
Jeka smijeha što ne čuje, dodir što ga ne pozna,
Ljuljačka u vrtu drijema, previše je nervozna.
Javi se glad, ne za slavom, već za mirom nedjelje,
Za rukama što te grle, i kad prođu sve želje.
Javi se san o korijenju, o ognjištu što se pali,
O ljubavi koja traje i kad svijet se sruši mali.
I dok plješću njenom trudu, njenoj snazi, njenom hodu,
Ona noću tiho plače za neznanom slobodom.
Slobodom da bude krhka, da ne mora biti stijena,
Da je nečije “zauvijek”, a ne samo “uspješna žena”.
Stranac sebi, stranac svima, u tom ratu bez najave,
Između onog što se mora i onog što srce sanja je.
Pa pogleda u ogledalo, i ne zna tko je gleda,
Ratnica il’ ona što bi samo malo mira htjela.
Javi se šapat, tih i stran, iz nekog drugog života,
Miris tijesta, dječji dlan i obiteljska toplota.
Jeka smijeha što ne čuje, dodir što ga ne pozna,
Ljuljačka u vrtu drijema, previše je nervozna.
Javi se glad, ne za slavom, već za mirom nedjelje,
Za rukama što te grle, i kad prođu sve želje.
Javi se san o korijenju, o ognjištu što se pali,
O ljubavi koja traje i kad svijet se sruši mali.
Javi se san o korijenju, o ognjištu što se pali,
O ljubavi koja traje i kad svijet se sruši mali.
DIVLJA TIŠINA
Ostavili ste nam ratišta i dugove nijeme,
Propovijedi s lažnog oltara za neka bolja vremena.
Pričali ste o poštenju, dok ste krali iz zajedničkog hrama,
A meni u nasljeđe dali ste samo sramotu i kostur od sna…
Vaši proroci šute, u knjigama im prašina se gnijezdi,
A znanstvenici vaši, s formulama od stakla,
Gradili su bombe dok se istina sakrila u zvijezdi.
Obećali ste napredak, budućnost od zlata,
A ja pred sobom vidim samo zahrđala, teška vrata.
Pa ne vjerujem više u vaše “sutra” i vaše “jučer”,
Moj jedini posjed je ovaj trenutak vrući.
Plesat ću bosa dok kiša me kvasi,
Ljubit ću strasno dok dan se ne gasi.
Jer budućnost je vaša laž, a prošlost vaša krivnja,
Moja je samo ova prkosna sadašnjost, ova divlja tišina.
Moja jedina crkva je šuma što diše,
Molitva moja je vjetar što njiše
Grane i lišće u skladu bez glasa.
Ne tražim boga u knjigama starim,
Već u potoku što teče i u suncu što žari,
U ritmu zemlje što mi daje spas.
Pa ne vjerujem više u vaše “sutra” i vaše “jučer”,
Moj jedini posjed je ovaj trenutak vrući.
Plesat ću bosa dok kiša me kvasi,
Ljubit ću strasno dok dan se ne gasi.
Jer budućnost je vaša laž, a prošlost vaša krivnja,
Moja je samo ova prkosna sadašnjost, ova divlja tišina.
Ne trebam vaše planove, ni vaše spasenje,
Ja tražim samo tišinu i svoje korijenje.
Možda je propast sve što na kraju čeka,
Al’ ova mala, tiha sreća,
Što nađem u miru, dok cvrčak pjeva,
To je jedina vječnost u koju vjerujem, i jedina što mi treba.
Pa ne vjerujem više u vaše “sutra” i vaše “jučer”,
Moj jedini posjed je ovaj trenutak vrući.
Plesat ću bosa dok kiša me kvasi,
Ljubit ću strasno dok dan se ne gasi.
Jer budućnost je vaša laž, a prošlost vaša krivnja,
Moja je samo ova prkosna sadašnjost, ova divlja tišina.
Jer budućnost je vaša laž, a prošlost vaša krivnja,
Moja je samo ova prkosna sadašnjost, ova divlja tišina.
SAMA KRPAM CIPELE
Buljim u ekran, glupost u nizu,
Trendovi umiru, novi su blizu.
Svi pametni, a mozak im spava,
Na lažnoj vijesti raste im slava.
Isključen. Stranac u gomili lica,
Virtualna sreća, bez pravih ptica.
Život u datoteci, usred koda,
Računi, porezi, lažna sloboda.
Dosta je bilo. Prodala sam beton,
Za puteljak prašni i flipera žeton.
Nek’ se maskenbalci u sistemu guše,
Ja idem tamo gdje se diše iz duše.
Moje su koze filozofi pravi,
Ne mare za status, ni tko je na vlasti.
Brada im mudra, a pogled im bistar,
Njihov je zakon tek livada i čist zrak.
Sama krpam cipele, sama cijepam drva,
Moja je volja i zadnja i prva.
Ne treba mi nitko da kaže “ti moraš”,
Moj jedini gazda je sutrašnja zora.
A noću, pod orahom, kad krene svirka,
I harmonika dušu razgali,
Bosim tabanima zemlja me dira,
Plešemo skupa, i veliki i mali.
Vatra pucketa, dim priča priče,
Prijatelj stari od smijeha se grči.
Nema tu maski, nema tu laži,
Samo trenutak što vječnost traži.
U zoru, u jezeru, kad magla se diže,
I sunce stidljivo kroz granje proviri,
Bacim se gola, i voda me mazi,
I svaki mišić u tijelu se smiri.
Spere sve laži, sav otrov i jad,
Onog života što živila sam tad.
Nek’ ostanu tamo u kavezu zlatnom,
Nek’ skrolaju vječno po besmislu ratnom.
Ja biram blato i nebo nad glavom,
Kozu što brsti i život sa slavom…
Slavom što nađeš kad izgubiš sve,
Osim samog sebe. I to dosta je.
Sama krpam cipele, sama cijepam drva,
Moja je volja i zadnja i prva.
Ne treba mi nitko da kaže “ti moraš”,
Moj jedini gazda je sutrašnja zora.
A noću, pod orahom, kad krene svirka,
I harmonika dušu razgali,
Bosim tabanima zemlja me dira,
Plešemo skupa, i veliki i mali.
Vatra pucketa, dim priča priče,
Prijatelj stari od smijeha se grči.
Nema tu maski, nema tu laži,
Samo trenutak što vječnost traži.
U zoru, u jezeru, kad magla se diže,
I sunce stidljivo kroz granje proviri,
Bacim se gola, i voda me mazi,
I svaki mišić u tijelu se smiri.
Spere sve laži, sav otrov i jad,
Onog života što živila sam tad.
Nek’ ostanu tamo u kavezu zlatnom,
Nek’ skrolaju vječno po besmislu ratnom.
Ja biram blato i nebo nad glavom,
Kozu što brsti i život sa slavom…
Slavom što nađeš kad izgubiš sve,
Osim samog sebe. I to dosta je.
Sama krpam cipele, sama cijepam drva,
Moja je volja i zadnja i prva.
Ne treba mi nitko da kaže “ti moraš”,
Moj jedini gazda je sutrašnja zora.
Sama krpam cipele, sama cijepam drva,
Moja je volja i zadnja i prva.
Ne treba mi nitko da kaže “ti moraš”,
Moj jedini gazda je sutrašnja zora.
NA OLTARU TVOGA TIJELA
Nije ovo ljubav, već je zapis stari,
otrov što se pije da dušu ozdravi.
I prva kap je lijek, a druga otrov klet,
a treća te vrati u ovaj ukleti svijet.
Bježim od tebe k’o od žive rane,
pa se vratim opet prije zore da svane.
Jer tišina bez tebe je glasnija od krika,
a tvoji su okovi postali navika.
Na oltaru tvoga tijela molim krive molitve,
i svaka riječ je grijeh, a svaka laž je sveta.
Ti si moja kazna s drugoga svijeta,
početak i kraj moje najgore bitke.
Znam da poslije tebe ostat’ će tek pepeo,
i da nas je ovaj ludi plamen prokleo.
Al’ korijen ti je srastao sa mojim venama,
i draži mi je ovaj bol od svih lijepih vremena.
Pa nek’ gori, nek’ se ruši, nek’ nas nema više,
ova ljubav ionako samo propast piše.
Ne mogu s tobom, a bez tebe ne postojim.
Ti si moja propast. I jedini spas.
Na oltaru tvoga tijela molim krive molitve,
i svaka riječ je grijeh, a svaka laž je sveta.
Ti si moja kazna s drugoga svijeta,
početak i kraj moje najgore bitke.
RAKIJA
Tišina plete mrežu, tvoje ime magla sanja,
A u grlu stoji kamen od prošlih svitanja.
U prsima je bezdan, gdje srce bješe tvoje,
A svijet se vrti bez tebe, ne priznaje nas dvoje.
I onda zora bljesne, k’o jedini drug,
U njoj je sunce sjajno i začarani krug.
Tada prva čaša plane, niz grlo kao žar,
Lijek za slomljene… i otrov i spasenja dar.
I pričam s tvojom sjenom, željela bih tvoju strast…
Kažem da te ja ne trebam, samoj sebi vadim mast….
Al’ rakija se smije, dok kroz vene putuje,
I šapće da je ona jedina… što uz mene ostaje.
Tvoj lik u magli pleše, smijeh postaje dalek,
Nije više ni nož oštar, već samo sudbine tijek.
Toplina tijelom krene, gdje zima caruje,
I laže da je dobro, da bol tu ne stanuje.
Pa druga čaša krene, pa treća zove nju,
Da potopi sve misli u ljepljivom bezumlju.
“Sam sebe sad uništim, polako, svjesno, znam,
U svakoj novoj kapi, sve više sam i sâm.”
I pričam s tvojom sjenom, željela bih tvoju strast…
Kažem da te ja ne trebam, samome sebi vadim mast….
Al’ rakija se smije, dok kroz vene putuje,
I šapće da je ona jedina… što uz mene ostaje.
A jutro kad me slomi, i glava napukne,
Tvoj lik se opet vrati, da me jače dotuče.
I prazna čaša stoji, k’o spomenik na bol,
Moj krvnik i moj svetac, moj kum – alkohol.
A jutro kad me slomi, i glava napukne,
Tvoj lik se opet vrati, da me jače dotuče.
I prazna čaša stoji, k’o spomenik na bol,
Moj krvnik i moj svetac, moj kum – alkohol.
I pričam s tvojom sjenom, željela bih tvoju strast…
Kažem da te ja ne trebam, samome sebi vadim mast….
Al’ rakija se smije, dok kroz vene putuje,
I šapće da je ona jedina… što uz mene ostaje.
I prazna čaša stoji, k’o spomenik na bol,
Moj krvnik i moj svetac, moj kum – alkohol.
AZIJSKI FILM
Nek Hollywood buči iz eksplozije strave,
Moja duša traži priče tiše, prave.
Tamo gdje sitne kiše kvase lica blijeda,
I neonski zmaj se u lokvi ogleda.
U Japanu gdje čast je teža od planine,
I samuraj od Kurosawe mačem istinu sine.
Gdje tišina govori više od tisuću riječi,
I trešnjin cvijet o prolaznosti svjedoči.
Pa nek’ se drugi lažnim sjajem i superherojima časte,
Meni ljubav za Aziju i njene priče raste.
To nije samo film, to je stanje, to je dah,
U kojem se miješaju i ponos i strah.
Melankolija što hrani, a ne što te slama,
To je azijska filmska, najdraža drama.
U Hong Kongu gdje balet metaka se pleše,
I ljubav se sanja u prolazu, dok se duše tješe.
Gdje Wong Kar-vei bojom slika samoću i sjetu,
Najljepšu tugu na cijelome svijetu.
U Koreji gdje osveta je jelo što se hladno nudi,
I triler te stisne, pa razum ti poludi.
Gdje Park Chan-wook stvara simfonije bola,
A Bong Joon-Ho razbija laži sa društvenog stola.
Pa nek’ se drugi lažnim sjajem i superherojima časte,
Meni ljubav za Aziju i njene priče raste.
To nije samo film, to je stanje, to je dah,
U kojem se miješaju i ponos i strah.
Melankolija što hrani, a ne što te slama,
To je azijska filmska, najdraža drama.
U Kini gdje ratnici prkose sili teže,
Kroz šume bambusa dok na svili leže.
Epske priče o carstvima, časti i maču,
Gdje heroji za ideju u ponore skaču.
Tuk-tuk u Bangkoku kroz ulice juri,
dok zlatni hram na suncu mirno žmiri.
Gdje neonski Buda sniva usred vreve što ne staje,
i osmijeh nudi utjehu što vječno traje.
Pa nek’ se drugi lažnim sjajem i superherojima časte,
Meni ljubav za Aziju i njene priče raste.
To nije samo film, to je stanje, to je dah,
U kojem se miješaju i ponos i strah.
Melankolija što hrani, a ne što te slama,
To je azijska filmska, najdraža drama.
Melankolija što hrani, a ne što te slama,
To je azijska filmska, najdraža drama.
LJETO NAŠE JEDNO
Sol u zraku, sol na koži,
okus smokve, miris bora.
Zrikavci su tkali pjesmu
svakog sumraka i svih zora.
Nije bilo svijeta, briga,
samo naša ljetna knjiga.
Stranice od smijeha, pijeska
a i sunca što bljeska
u polutami, ispod zvijezda,
sami nas dvoje,
baš smo bili jako sigurni
da vječnost to je.
A onda je prva kiša
oprala trag stopala.
Spakirala si zadnju magiju
u torbu staru, izblijedjelu.
I šutnja je pala na obalu,
teža od svakog kamena.
I sad nekad, kad sol osjetim,
na taj otok mislima poletim.
Al’ znam da su vrata zatvorena,
i da je ta priča sačuvana
u jednoj školjci, na dnu mora.
Nije bilo svijeta, briga,
samo naša ljetna knjiga.
Stranice od smijeha, pijeska
a i sunca što bljeska
u polutami, ispod zvijezda,
sami nas dvoje,
baš smo bili jako sigurni
da vječnost to je.
I sad nekad kad sol osjetim,
Na taj otok mislima poletim
Al’ znam da su vrata zatvorena,
i da je ta priča sačuvana
u jednoj školjci, na dnu mora.
Bilo je ljeto. Jedno. Naše.
I nikad, nikad više.
ZAPREŠIĆKO IGRALIŠTE
Nije to mramor,
nit’ kamen sa mora,
to je beton predgrađa,
od sumraka do zora.
Siv i tvrd,
reže ga pruga,
i zvižduk vlaka
s istoka il’ juga.
Na njemu su pala
prva koljena, krvava,
i prvi poljubac,
u haustoru što spava.
Na asfaltu smo crtali
nove svjetove,
i tjerali loptu,
trgali gradske cvjetove.
Pa kad me pitaju otkud sam,
ne kažem iz Zagreba,
već kažem: ja sam lik iz suburbije betona
koji s krovova sluša, kako vlakovi pište.
tvrde pjesničke duše. Zaprešićko igralište….
On pamti grafite, i buntovne i tužne,
i imena parova, i ljubavi ružne.
Pamti korake teške što idu na pos’o,
i klince na skejtu što prkose boso.
On upija jeku iz pothodnika mračnog,
i bas iz auta, šofera lačnog.
On miriše na kišu usred vrelog ljeta,
čuva velike priče ovog malog svijeta.
Pa kad me pitaju otkud sam,
ne kažem iz Zagreba,
već kažem: ja sam lik iz suburbije betona
koji s krovova sluša, kako vlakovi pište.
tvrde pjesničke duše. Zaprešićko igralište….
Nije on lijep, nema sjaj niti slavu,
al’ on ti ugradi čvrstinu u glavu.
Nauči te skromnosti, da život nije bajka.
On je tvrda škola. I otac i majka.
Nije on lijep, nema sjaj niti slavu,
al’ on ti ugradi čvrstinu u glavu.
Nauči te skromnosti, da život nije bajka.
On je tvrda škola. I otac i majka.
Pa kad me pitaju otkud sam,
ne kažem iz Zagreba,
već kažem: ja sam lik iz suburbije betona
koji s krovova sluša, kako vlakovi pište.
tvrde pjesničke duše. Zaprešićko igralište….
Juzer = Luzer
Kabel u veni, Wi-Fi u glavi,
Feed gori, mozak se davi.
Algoritam je bog, lajk je valuta,
Scrollam do besvijesti, bez cilja i puta.
Meme je istina, ironija je štit,
Metamoderni ples, cinični smo svi.
Novi feudalac ne nosi mač i krunu,
On drži server i tvoju psihu trulu.
I vrištim u jedinice i nule, al’ nitko me ne čuje,
jer ja sam samo kod, što se vrti i umire.
A duša mi je samo putnik na digitalnoj cesti
na serveru nekog boga kog nikad neću sresti.
Klik, swipe, share, repeat, dok ne otupiš skroz,
Dobrodošao u program, ti si samo user, ne boss.
Avatar je ljepši, filter briše pore,
Stvarnost je bug, bježimo do zore.
Ne posjeduješ ništa, rentaš pretplatu na sreću,
Život ti je servis, za iluziju još veću.
Cinizam i nada u istom su dahu,
Plačemo na post pa se smijemo na foru, u strahu.
Preumoran da mrzim, preglup da se borim,
Samo da me puste da u tišini gorim.
Dok oni beru plodove mog bijesa i mog sna,
ja sam samo brojka, statistika.
I vrištim u jedinice i nule, al’ nitko me ne čuje,
jer ja sam samo kod, što se vrti i umire.
A duša mi je samo putnik na digitalnoj cesti
na serveru nekog boga kog nikad neću sresti.
Klik, swipe, share, repeat, dok ne otupiš skroz,
Dobrodošao u program, ti si samo user, ne boss.
Da bar mogu iščupat’ sve žice iz glave,
i osjetit’ blato, il’ miris prave trave.
Al’ sistem je u meni. I ja sam u kvaru.
I vrtim se… i umirem… u istom košmaru.
I vrištim u jedinice i nule, al’ nitko me ne čuje,
jer ja sam samo kod, što se vrti i umire.
A duša mi je samo putnik na digitalnoj cesti
na serveru nekog boga kog nikad neću sresti.
Klik, swipe, share, repeat, dok ne otupiš skroz,
Dobrodošao u program, ti si samo user, ne boss.
SPAVAJ SINE
Spavaj, sine,
mirno dišeš,
ne znaš ništa,
samo rasteš.
Tvoje male šake
stisnute u snu,
ne znaju za svijet
što te čeka tu.
Gledam te u tami,
u tišini sobe,
i srce mi puca
od nadolazeće zlobe.
Jer iza ovih zidova,
iza vrata,
čeka te naslijeđe
slomljenog inata.
Oprosti mi, sine,
za ovaj dar od trnja,
za nasljeđe laži
i slomljenog zrnja.
Sakrio bi te od svega,
al’ ne mogu, dušo moja,
samo te voljet’ i strepiti,
to je sudbina moja.
Čekaju te kuge nove
što iz mraka niču,
i tuđe zastave
što mržnju viču.
Čeka te nebo od olova
i rijeka što se guši,
i vampirski ples
na slomljenoj ti duši.
Čekaju te lažni gospodari
što ti podatke traže,
da živiš na dug
u digitalnom kavezu,
dok te lažu.
Čekaju te rovovi novi,
uz stare jade,
i otuđenost
što polako te krade.
Oprosti mi, sine,
za ovaj dar od trnja,
za nasljeđe laži
i slomljenog zrnja.
Sakrio bi te od svega,
al’ ne mogu, dušo moja,
samo te voljet’ i strepiti,
to je sudbina moja.
A ja te učim samo
da budeš dobar i blag,
da u drugom vidiš čovjeka,
a ne vječnog vraga.
Da nađeš ljepotu
u zrnu prašine,
dok svijet oko tebe
gori i gine.
I bojim se, sine,
da te učim krivo,
da te spremam za nešto
što više nije živo.
Oprosti mi, sine,
za ovaj dar od trnja,
za nasljeđe laži
i slomljenog zrnja.
Sakrio bi te od svega,
al’ ne mogu, dušo moja,
samo te voljet’ i strepiti,
to je sudbina moja.